Preporod, procvat, uzlet, samo su neke riječi koje idu ruku pod ruku sa Slobodanom Starčevićem i onim što je učinio sa Fudbalskim klubom Laktaši AdmiralBet.
Tim iz Lijevča polja loše je krenuo u sezonu u kojoj ima mnogo ambicija, a čovjek koji je poslan da ugasi požar nakon uvodna dva poraza od Rudara (0:3) i Sloboda MG (3:2) bio je iskusni stručnjak Slobodan Starčević.
Zasukao je rukave novi strateg Laktaša AdmiralBet što se odmah vidjelo na rezultatima. Vezali su sedam pobjeda i svima pokazali jasan cilj, a to je Premijer liga Bosne i Hercegovine. Uslijedio je poraz od Zvijezde 09, ali su se ekspresno vratili na pobjednički kolosjek sa tri vezena trijumfa što je trenutno dovoljno za sami vrh tabele. Nakon 13. kola imaju 30 bodova, jedan više od Rudara iz Prijedora.
U narednom kolu očekuje ih duel protiv Slobode u Novom Gradu u nedjelju od 13.30 časova, a nema sumnje da će plavo – bijeli svim silama željeti nastaviti sa dobrim partijama. Opširnije o svom dolasku u Laktaše, životu u fudbalu i van njega, za naš portal ekskluzivno je govorio Slobodan Starčević.
Koliko ste se navikli na Laktaše i kako su Vas ljudi u klubu i gradu primili?
’’Kada su dobri rezultati onda je i atmosfera oko kluba bolja. Moja odluka da naprasno napustim Kozarsku Dubicu i dođem u Laktaše prije dva mjeseca se pokazala kao ispravna. Osjeti se pozitivna energija ljudi u upravi kluba, pa zatim igrača i na kraju publike koja podržava naš rad, rezultate što nam godi i olakšava svakodnevni rad koji je na veoma visokom nivou.’’
Kraj prvenstva je još daleko, ali iz ove perspektive vidite li vaš tim sljedeće sezone u Premijer ligi BiH?
’’Svakako da je Premijer liga BiH zahtjevnija od Prve lige Republike Srpske samim tim što je viši rang takmičenja, a od naredne sezone dolazi i do reorganizacije lige, pa će to biti veoma težak zadatak za ekipu koja ove sezone uđu u elitni rang takmičenja. Kada to kažem prvenstveno mislim na opstanak u novoformiranoj ligi. Mi u svom timu imamo određeni broj igrača koji su već na nivou onoga što traži Premijer liga, ali s obzirom na naše ciljeve sve strukture u klubu trebaju da podignu svoj nivo rada i kvaliteta na viši nivo kako se ne bi samo plasirali u Premijer ligi već i opstali u njoj.’’
Starčević je započeo trenersku karijeru 2010. godine kada je postao pomoćnik trenera u Borcu iz Banja Luke. Poslije dvije godine, tačnije 2012. godine, imenovan je za prvog trenera Borca. Klub je napustio u maju 2013. godine.
Završili ste elektrotehnički fakultet u Banjaluci, a zatim Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Beograd. Otkrijte nam otkud ta ljubav prema fudbalu?
’’Ja sam čitav život u sportu još od šeste godine kada me je otac odveo na Gradski stadion u Banjaluci. Prošao sam sve omladinske kategorije u Borcu, a uporedo sa fudbalom sam trenirao karate i imam smeđi pojas. Malo mi je nedostajalo za crni pojas, ali je presudila ljubav prema fudbalu. Nikada pored sporta nisam zapostavljao školu i obrazovanje. Bio sam odličan đak u srednjoj školi i na Elektrotehničkom fakultetu i ponosim se sa oba kolosjeka svog života.
Prekretnica u životu
Kada sam završio svoju fudbalsku karijeru zaposlio sam se u pošti i u jednom trenutku upravo su me pozvali Laktaši jer im je trebao trener sa A licencom i sa poznavanje njemačkog jezika, jer je trener tada bio Tomas Gajs. To je bila prekretnica u mome životu, vodio sam kadete Laktaša i bio sam skaut u prvom timu Laktaša gdje je Dragoslav Stepanović stalno naglašavao moj kvalitet, a to je iz prikrajka slušao budući sportski direktor Borca i na neki način uloga Darke Ljubojevića je bila ključna da krenem u svoju drugu fazu sportskog života u kojoj uživam već 15 godina.’’
Te 2014. godine preuzima FK Krupu, a dobri rezultati (osvajanje titule šampiona RS i četvrto mjesto na polusezoni u Premijer ligi BiH) nisu ostali nezapaženi i kao nagrada stigao je izbor za najboljeg trenera Srpske u 2016. godini.
Koliko vam je značila nagrada u daljem radu i šta je potrebno da se postane trener?
’’Znate kako, mene zovu ’’Švabo’’ ili ’’njemački đak’’ i ja se ponosim time. Moram ponovo pomenuti jednog čovjeka koji je uticao na to, a to je Branimir Tulić koji je mene zamolio da kupim neki trenerski časopis u Njemačkoj kada sam bio kod svoje sestre tamo i to je nekako odredilo moj put da uđem u tu filozofiju Nijemca i njemačkog trenera. Naravno u moju korist je išlo to da sam od ranije znao njemački jezik.’’
Njemački trener ili ”Švabo”
’’To je neko ko je sebe posvetio čitav dan da li osam ili deset sati jednom cilju. Neophodno je da neko sebe podredi da veći dio radnog dana posveti nekoj djelatnosti. Ja sam je posvetio fudbalu i kao posljedica velike količine rada došla je i ta nagrada. Prvo su došli uspjesi sa Krupom, pa onda i nagrada koja mi je izuzetno draga jer nosi ime Ilije Miljuša koji je bio moj trener i svi mi koje je on trenirao znamo koliko je uticao na naš razvoj. Ne samo kao na razvoj fudbalera i budućeg trenera već na vaspitni aspekt svakog mladog dječaka koji je bio polaznik pionirske omladinske škole Borac. Bilo je tu još trenera poput Osmana Spahe i Nene Gavrilovića, ali Iko Miljuš je bio figura koja je nama momcima puno značila i koji je svojim jednostavnim jezikom i životnom filozofijom mnogo pomogao.
Ključna je posvećenost
’’Definitivno je potrebna velika doza posvećenosti da bi se postigli uspjesi ne samo u životu sportskog trenera već generalno u životu, tako da svima onima koji imaju želju da se bave fudbalom mogu poručiti samo jedno. Ako sebe daju u to što vole uspjeh je moguć.’’
Stažiranje u Frajburgu
’’Potvrda svega ovoga što sam spomenuo je bilo moje stažiranje u Frajburgu gdje vidite da jedan veliki Kristijan Štrajh koji je moj veliki prijatelj i sa kojim sam i sada u komunikaciji provodi od osam ujutru do 20.00 časova naveče u kancelariji, fudbalskom terenu i sebe razvija. Podizanjem sebe podiže i kvalitetu igrača, a tako dolazi do napretka čitavog tima. Tako se dolazi do rezultata ne samo na utakmicama nego i razvoju kvaliteta igrača koji će biti zanimljiv za konkurentno zapadno tržište kako bi se ostvario transfer.’’
Nakon ostvarene UEFA pro licence u martu 2020 godine Starčević postaje selektor mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine do 21 godine i tu provodi skoro dvije i po godine.
Šta Vam je draže, reprezentacija ili klub i koja je ključna razlika?
’’Istina je da selektorski posao ima rijeđe okupljanje, to je nekih pet do šest okupljana u toku godine, ali definitivno selektor je neko ko se svakodnevno bavi selekcijom svoga tima. Konstantno je u komunikaciji sa budućim reprezentativcima i prednost selektorskog rada je da radiš sa najboljima. Implementacija ideja je lakša jer radi se sa najboljima. Mi smo to pokazali kroz mojih dvije i po godine provedene na mjestu selektora da reprezentacija Bosne i Hercegovine ima talentovanih igrača sa kojima se može napraviti rezultat kao što je pobjeda nad favorizovanom Belgijom što je ogroman rezultat.
Sa druge strane trener u klubu je svakodnevno uključen pored ovih selektorskih obaveza i u rad na terenu i to je nešto što ispunjava dan, tebe kao osobu da se nametneš kao šef i sprovodiš svoje namjere. I jedno i drugo ima svoje mane i prednosti, ali oba posla su izazovna i ono što je logično da neko ko postigne rezultat kao klupski trener dobije nagradu da vodi jednu od selekcija kako bi svoju ideju implementirao sa najboljim igračima u svojoj državi. Mislim da je to osnovni cilj i jedini ispravan put.’’
