GODINU DANA OD KADA JE OTIŠLA “BOŽIJA LJEVICA” (VIDEO)
Jedan od najboljih fudbalera na ovim prostorima napustio nas je na današnji dan
Na današnji dan prije godinu dana nakon višegodišnje borbe sa leukemijom preminuo je legendarni fudbaler Siniša Mihajlović.
On se od jula 2019. godine borio sa leukemijom, a u jednom trenutku stanje mu je bilo bolje, pa se vratio trenerskom poslu u Bolonji. Ipak, bolest se ponovo vratila i ovaj put pobijedila jednog od najboljih fudbalera sa ovih prostora i možda najboljeg izvođača slobodnih udaraca ikada poznatijeg pod nadimkom “Božija ljevica”. U Brazilu su mu jednom mjerili snagu šuta i utvrdili da je lopta išla brzinom od 165 kilometara na sat.
Siniša Mihajlović rođen je 20. februara 1969. godine u u vukovarskom Borovu naselju. Poslije neuspjele probe u zagrebačkom Dinamu profesionalnu karijeru je počeo u novosadskoj Vojvodini. Sportski direktor Milorad Kosanović je tada iskusnom timu pridodao nekoliko talentovanih igrača poput Slaviše Jokanovića, Budimira Vujačića i Miroslava Tanjge i pod vođstvom Ljupka Petrovića osvojena je titula prvaka Jugoslavije.
Petrović je potom preuzeo Crvenu zvezdu i decembra 1990. doveo Mihajlovića u Ljutice Bogdana za obeštećenje od u to vrijeme ogromnih 1.000.000 maraka.
Navijači Crvene zvezde pamte njegov gol protiv Bajerna iz Minhena u polufinalu Kupa šampiona, kao i gol koji je postigao u penal seriji finala u Bariju, protiv Olimpika iz Marseja. Blistao je i u Tokiju u meču Interkontinentalnog kupa protiv čileanskog Kola Kola.
Nakon dvije godine, sa peharima Kupa evropskih šampiona, Interkontinentalnog Kupa i dvije titule u prvenstvu Jugoslavije na ljeto 1992. otišao je u Romu koju je tada trenirao Vujadin Boškov.
Kasnije će o dvije sezone koliko je proveo u Romi pričati da su mu bile najgore u karijeri. Ipak, tada ga je Boškov iz veznog reda premjestio na poziciju lijevog beka. Siniša je uspio da zadrži mjesto startera iako su tada u prvih 11 mogla da igraju samo trojica stranca, a uz njega u ekipi su bili i Tomas Hesler, Aldair, Klaudio Kaniđa i Abel Balbo.
Nezadovoljan statusom u klubu 1994. prešao je u Sampdoriju u kojoj je opet zaigrao sa saigračem iz Zvezde Vladimirom Jugovićem, ali je zbog relativno loših rezultata ekipe po isteku ugovora napustio Đenovu.
U ljetnjem prelaznom roku 1998. godine, nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj na kome je SR Jugoslavija u osmini finala ispala od Holandije Mihajlović odlazi u tada moćni Lacio i već u avgustu osvojio Superkup Italije. U ekipu je stigao i Dejan Stanković i naredne godine Lacio je osvojio Kup pobjednika kupova, posljednje izdanje tog evropskog takmičenja, a te 1999. i UEFA Superkup pobjedom nad Mančester junajtedom.
Već u sledećoj, sezoni 1999/2000 Lacio je bio najbolji u Seriji A i Kupu. Te godine Mihajlović je sa Jugoslavijom igrao i Evropsko prvenstvo, a posljednji pehar u dresu rimskog kluba podigao je 2004. u finalu Kupa protiv Juventusa.
Odmah poslije toga preselio se u Milano u kome je kao jedan od najiskusnijih uz velikog prijatelja Roberta Manćinija vodio Inter do pehara Serije A, dva trofeja u Kupu i jednog u Superkupu. Igračku karijeru završio je oproštajnom utakmicom u Novom Sadu 28. maja 2007. godine.
Siniša Mihajlović drži rekord, zajedno sa Andreom Pirlom, po broju postignutih golova u Seriji A iz slobodnih udaraca po 28. Mihajlović je postao počasni građanin Bolonje 2019. godine.
Odmah nakon završetka igračke karijere započeo je trenersku, kao Manćinijev asistent i tu se zadržao dok Masimo Morati nije otpustio šefa struke kako bi doveo Žozea Murinja. Mihajlović je tada otpočeo samostalnu karijeru, na Apeninima je vodio Bolonju, Kataniju, Fiorentinu, Milan, Torino, na devet dana lisabonski Sporting i opet Bolonju u kojoj ga je bolest i stigla.
Od maja 2012. do oktobra 2013. bio je selektor Srbije, ali je otišao sa te funkcije nakon što u konkurenciji Belgije i Hrvatske nije uspeo da izbori plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
Izvor fotografije: Getty images