ZANIMLJIVOSTI O ČUVENOM SIMEONEU (FOTO)

Tog 17. februara 2006. Godine nakon prvenstvene utakmice, Argentinac je donio čuvenu i legendarnu odluku, koja je promjenila istoriju kluba iz Madrida.

Na veliko zadovoljstvo fudbalske igre, odluka koju je donio bila je više nego ispravna – par mjeseci nakon što je odigrao posljednju utakmicu u karijeri, u dresu Velez Sarsfilda u kojem je i debitovao 1987, Dijego Simeone je nakon što riješio da se okrene trenerskom poslu promovisan je u trenera Rasinga.

Ostalo je istorija…

Dijego Simeone je trener Atletiko Madrida već 4.297 dana, odnosno 11 godina, devet mjeseci i pet dana.

OTKUD NADIMAK „ČOLO“?

Koliko ste puta za ovih skoro 12 godina od Simeoneove promocije na srušenom ‘’Visente Kalderonu“ čuli nadimak „Čolo“?

Da li ste se nekada zapitali šta to znači i kako ga je Dijego zaslužio?

Nadimci su veoma značajni i prisutni u latinskoj kulturi, u Brazilu nerijetko postaju nezvanično ime osobe koja ga nosi i znak prepoznavanja, dok u Argentini gotovo da nema velikog fudbalskog imena bez autentičnog nadimka – El Pibe, Kun, El Loko, El Toro, Kuti, El Traktor, El Fideo, La Pulga, El Pjoho, La Hoja, El Papu… El Čolo.

Prvi koji se sjetio da postavi pitanje kako, zašto, kada… bio je Manu Karenjo, autor emisije „El Larguero“, jedan od rijetkih ljudi kojima je Simeone pristao da bude gost.

”Tokom 70-ih postojao je fudbaler koji se zvao Simeone, Karmelo, i njega su svi zvali Čolo. Bio je desni bek i igrao za Boku. Mislim da je odigrao i utakmicu-dvije za reprezentaciju Argentine. I, onda, tamo negdje oko 1985. trener mi je postao Viktorio Spineto. Ne znam da li znate, veliki argentinski fudbaler i veteran trenerskog posla. Jednog dana na treningu mi se obratio sa Čolo i to je ostalo zauvijek“, sjetio se Siomeone dječačkih dana u Velez Sarsfildu za koji je dvije godine kasnije debitovao i započeo veliku karijeru.”

Ali, šta znači Čolo, upitao je Karenjo.

‘’Nemam pojma“, odgovorio je ponosni vlasnik nadimka sa osmjehom.

ZAŠTO NOSI UVIJEK CRNO?

Fudbalski treneri nerijetko su najbolje obučeni ljudi u svijetu sporta, naročito Italijani.

Roberto Manćini, recimo.

Stilovi oblačenja Žozea Murinja i Pepa Gvardiole se razlikuju, ali i u tom smislu njih dvojica imali su velike derbije kroz karijeru, jer je svako imao svoj, autentičan stil i izbor garderobe. Pogledajte samo odijela Karla Anćelotija.

S druge strane, postoji i druga grupa trenera koju morate da pozovete na FIFA gala veče da biste ih vidjeli s kravatom. Jirgen Klop ne skida trenerku ni kada spava, vjerovatno i to je takođe stil. Vjerujemo da se i publika koja čita ove redove dijeli na onu koja bi nosila odijelo i onu koja bi „furala“ trešu kraj aut linije.

Kao i većina njegovih savremenika, i „Čolo“ Simeone ima autentičan (bolje reći jedinstven) stil odijevanja i malo je reći da mu odlično stoji. Argentinac, praktično od dana kada je skinuo dres i kopačke, nastupa kao trener samo i isključivo u crnom – crno odijelo, crna košulja, crna kravata, crne cipele i zimi crni kaput.

Pa jeste otmen stil, ali se do njega došlo bez ikakve potrebe da se bude moderan. Razlog je još jedan neizostavan dio kulture južnoameričkih naroda, a to je sujeverje.

U dokumentarcu „Partido a partido“ govorilo se o ovoj temi.

‘’Ma, kakva moda, Čolo nosi crno zbog sujeverja. On je veoma sujevjerna osoba, takav je bio i kao fudbaler“, ispričao je jedan od njegovih bliskih saradnika.

Međutim, to što nosi crno protiv uroka, ne znači da nosi bilo šta. Naprotiv, garderoba koju vidite na Simeoneu najvjerovatnije je Prada, ali ima i drugih brendova visoke mode.

VRIJEDI LI 40.000.000 EVRA GODIŠNJE?

Već neko vrijeme Dijego Simeone je daleko najskuplje plaćeni trener svijeta za zaradom od 3,33 miliona mjesečno, odnosno 40 miliona evra godišnje. Toliko otprilike ima Stef Kari.

Sljedeći na listi je Pep Gvardiola sa 22,5 miliona evra godišnje.

Među navijačima preovladava stav da je to previše i da Simeone ne opravdava toliku platu i to donekle može da se razumije.

Ali, prije svega, nije on sam sebi dodijelio platu, već mu je Atletiko ponudio takav ugovor poslije osam zajedničkih sezona tokom kojih je jedan ispod prosječan klub za standarde i potencijal koji crveno-bijeli od osnivanja imaju, transformisan u moderan, evropski, stabilan, profitabilan, uspješan i sveprisutan klub u borbi za domaće i međunarodne trofeje.

U periodu između Radomira Antića i Dijega Simeonea, Atletiko je dva puta ispadao iz Primere, bio na rubu bankrota i borio se ili za opstanak ili za izlazak u Evropu, a često ni za šta.

Od 1999. do 2013. godine, navijači crveno-bijelih radovali su se ukupno nijednoj pobjedi nad gradskim rivalom, od 2013. do prošlog vikenda Real Madrid poražen je deset puta.

U međuvremenu, Simeone je igrao dva finala Lige šampiona i osvojio: Ligu Evrope, dva evropska Superkupa, dvije titule prvaka Španije, Kup kralja i španski Superkup.

Naizgled traumatičnu selidbu sa istorijske tvrđave „Visente Kalderon“ na moderni „Metropolitano“ učinio je rutinskom operacijom, izgradivši brzo kult i na novom okupljalištu navijača.

Na finansijskom planu ostvario je, prije svega, stabilnost i izbacio neizvjesnost oko prihoda od plasmana u evro-kupovima, a onda ostvario i rekordne bonuse i premije od UEFA i Primere, prodaje ulaznica i dresova, pojačao prisustvo kluba na društvenim mrežama i procente od TV prava.

Drugim riječima, učinio je nemoguće – na duži vremenski period uvrstio je „treći klub“ u rang Reala i Barselone i već deceniju se ne isključuje mogućnost da Atletiko na kraju sezone bude najuspješniji u Španiji.

To ne samo da nije uspjelo nijednom treneru Atletika, već se na prste jedne ruke mogu navesti periodi u istoriji La Lige tokom kojeg su dva najveća rivala imala trećeg u trci za prvaka.

Sve to, naravno, prepoznaje se i u eksel tabeli, koja je lako izračunala Simeoneov procenat u podjeli profita – 40 miliona evra godišnje.

Kapa dole, majstore.

KAKO JE PROMJENIO ATLETIKO?

Do svega navedenog gore nije se došlo ni slučajno, ni jednostavno.

Dijego Simeone nije samo preuzeo prvi tim Atletika, on je preuzeo brigu o cijelom klubu. Moguće da od odlaska sera Aleksa Fergusona ne postoji niko ko je s pozicije trenera ostvario takav uticaj na klub, kao Čolo.

Promjenio je strukturu kluba, precizirao hijerarhiju, „nacrtao“ linije odgovornosti, organizovao rad s mlađim kategorijama i pomogao da se izgradi stil rada u Atletiko Madridu koji važi za sve uzraste.

Ta šema pomaže svima da napreduju kroz strukture kluba i selekcije – kako igračima, tako i trenerima, asistentima, video analitičarima, skautima i ostalima koji čine jedan klub uspješnim.

Oformio je bazu podataka o igračima rivalskih klubova i principe skautinga potencijalnih pojačanja.

Uporedo sa jačanjem Atletikove mreže skauta, klub se odlučio da „plati“ Simeoneovu ličnu, onu koju je gradio još u River Plejtu i koja i danas radi ekskluzivno za klub svog šefa. To mnogo košta i finansira se dijelom preko Simeonea, što objašnjava i zašto je toliko plaćen.

Jer, sa njim na klupi, Atletiko je konstantno jedan od najprofitabilnijih klubova na tržištu fudbalera, dok rezultati najčešće ne izostaju.

KAKO TIM TOLIKO LIČI NA NJEGA?

Zato što je motivacija i jedinstvo najvažniji dio Simeoneovog rada i presudan faktor, ne samo za to što njegovi timovi karakterom liče na njega, već i zbog toga što je toliko dugo uspješan na istom mjestu.

Oni koji ga poznaju svjedoče o tome da Simeone prema igračima ima sličan pristup kao prema svojoj djeci, Đovaniju, Đanluki i Đulijanu iz prvog, odnosno Frančeski i Valentini iz drugog braka.

Kažu da igrače, kao nekada kada je uspavljivao djecu, uvijek iznova iznenadi nesvakidašnjim pričama koje izazivaju pažnju, video i audio sadržajem od kojih podilazi jeza, primjerima koji pojačavaju empatiju i podižu samopouzdanje, upoznavanjem s malim i velikim herojima oko nas, ljudima čije životne priče inspirišu i razoružavaju.

Razlikuje se od drugih i po tome što ne čeka najveće utakmice da bi održao govor za pamćenje ili izveo neki trik iz psihologije. Pred jednu naizgled običnu prvenstvenu utakmicu sa Bilbaom, pred fudbalerima Atletika pojavila se paraolimpijska skijašica i novinarka Irene Vilja, koja je izgubila obe noge i tri prsta desne šake sa samo 12 godina.

Irene je održala govor u svlačionici, a ekipa potom smogla snage da se vrati poslije ranog vođstva rivala i pobjedom povrati lidersko mjesto na tabeli.

Ko ne bi dao sve kada istrči na teren u dresu Čolovog Atletika?

Vi sve vijesti iz Španske lige pronađite OVDJE.

Dodaj komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Required fields are marked *